Sportski kompleks koncipiran je kao skup autonomnih volumena smještenih unutar nove urbane šume. Takav pristup uspostavlja snažan krajobrazni okvir shvaćen kao južni produžetak Maksimira. Pješački pristup iz smjera središta grada uspješno se usmjerava prema uzdignutom javnom platou stadiona, stvarajući jasan slijed dolaska i snažnu vezu između grada, parka i sportske infrastrukture. Rotacija stadiona formira trokutasti park i izduženi uzdignuti plato otvoren prema gradu što obogaćuje i dinamizira kontaktne zone.

Lebdeći krov uzdiže se iznad niza manjih fragmenata, dok otvoreno i transparentno prizemlje zadržava izravnu vezu s parkom. Tri blage rampe vode posjetitelje na uzdignuti podij, a šuma se proteže kroz bazu građevine, ublažavajući prijelaz prema gledalištu. U anketnoj zoni sportski su sadržaji organizirani unutar mreže urbanih šuma, trgova i pješačke osi sjever–jug, stvarajući zeleni koridor između Maksimira, Borongaja i Savice.

Kontinuirani omotač dvostruke, dvoetažne lođe oblikuje prostranu uzdignutu promenadu i terasu usmjerenu prema gradu kao mjesto susreta. Javna razina omogućuje istodobne vizure prema okolnom parku, pomoćnim igralištima i gradu, dajući stadionu urbani karakter, a ne isključivo karakter zatvorenog sportskog objekta. Gusto polje vitkih stupova tvori snažan, ritmičan i porozan vanjski sloj, iza kojega se pojavljuju dva krovna sustava različite geometrije i materijalnog izraza – jedan translucentan, a drugi neproziran.

Krajobrazni koncept urbane šume kontinuirano povezuje pojedinačne građevine i prijedlogu daje jasnu ambijentalnu i ekološku dimenziju. Paviljonska organizacija omogućuje autonomiju pojedinih sadržaja, ali istodobno slabi dojam cjelovitosti prostornog rješenja.

Doprinos prijedloga leži u ostvarenom javnom prostoru koji proizlazi iz otklonjenog položaja volumena stadiona u odnosu na Maksimirsku ulicu.