Monumentalni kvadratni okvir stadiona oslonjen je na dvanaest masivnih tornjeva, između kojih se otvaraju duboki urbani prolazi prema uzdignutoj javnoj promenadi. Iznad kontinuirane zdjele gledališta lagana krovna konstrukcija djeluje kao da lebdi, dok propusne metalne zavjese djelomično zatvaraju uglove i otkrivaju slojevitu unutarnju strukturu građevine. U širem obuhvatu središnja „Ulica Sporta“ povezuje Maksimir s Borongajem, razdvaja sigurnosno zatvoreniji stadionski kompleks od otvorenog kampusa te organizira niz dvorana, trgova i krajobrazno oblikovanih čistina.

Prijedlog oblikuje veliki javni park kao produžetak Maksimira, unutar kojega su sportski programi raspoređeni kao autonomni elementi. Urbana struktura jasno je organizirana oko središnje osi prema kojoj gravitiraju svi programi. Ta os povezuje prometno čvorište, sportske sadržaje i ulaz u park Maksimir te funkcionira kao glavna javna promenada i prostorna okosnica budućeg Grada sporta. Kontinuirani raster stabala daje kompleksu snažan javni i krajobrazni karakter, dok raspored programa unutar parka stvara niz prepoznatljivih urbanih prostora i omogućuje svakodnevno korištenje neovisno o velikim sportskim događanjima.

Kolaž se koristi kao osnovna metoda artikulacije. Pojedine zgrade, otvoreni prostori i krajobrazni elementi zadržavaju vlastiti identitet, a istodobno tvore koherentan sustav. Takav pristup uvjerljivo odgovara na složenost lokacije i stvara robustan, otvoren i suvremen sportski kampus. Arhitektura nije zamišljena kao zatvoren sklop, već kao zbir javnih institucija smještenih unutar parka, pri čemu središnja os cijelom sustavu daje prostornu jasnoću i čitljivost.

Stadion je određen snažnim dvojnim karakterom: intenzitet kompaktne unutarnje arene suprotstavljen je otvorenosti prema gradu i krajoliku. Kontinuirana i precizno oblikovana zdjela stvara koncentriranu, sugestivnu atmosferu suvremenog nogometnog hrama. Istodobno niz masivnih stupova raspoređenih duž perimetra nosi uzdignute lođe i javne prostore usmjerene prema okolini. Ceremonijalna stubišta, otvorena vrata i kontinuirana javna promenada pretvaraju stadion u zajednički urbani sustav koji ostaje dostupan, nastanjiv i čitljiv i izvan dana utakmica. Njegova monumentalnost proizlazi iz ritma konstrukcije, a ne iz zatvorenosti volumena.

Kombinacija precizno oblikovane gledališne arene, otvorenih javnih prostora i kolaža arhitektonskih elemenata daje projektu snažan identitet te predstavlja relevantan doprinos suvremenoj sportskoj arhitekturi. Stadion istodobno funkcionira kao sportska građevina i javni prostor. Prijedlog je apstraktan i dovoljno otvoren da prihvati različite obrasce korištenja, dok veliki park i pješačka mreža pružaju uvjerljiv okvir za dugoročni razvoj cijelog kompleksa.

Prijedlog je prezentiran suzdržano u odnosu na ambiciju i prostorni potencijal samog koncepta, zbog čega nekoliko važnih odnosa ostaje nedovoljno elaborirano. Snažna simetrična koncepcija stadiona uspješno objedinjuje unutarnji prostor i stvara sugestivnu atmosferu gledališta, no njezina jednaka primjena na sve strane manje je uvjerljiva.