Rad se ističe izrazito učinkovitim i dobro uravnoteženim urbanističkim konceptom, utemeljenim na istodobnoj prisutnosti intenzivno urbanog i intenzivno zelenog karaktera. Sportski grad oblikovan je kao integrirani sustav autonomnih arhitektonskih figura smještenih unutar kontinuiranog pejzaža. Posebno je uvjerljivo prepoznavanje glavnih urbanih pravaca: dijagonalne veze od prometnog čvorišta Borongaj, preko koso postavljenog atletskog stadiona, prema glavnoj osi parka Maksimir. Prometno čvorište nadilazi svoju infrastrukturnu ulogu i postaje velika javna platforma i ceremonijalni ulaz u kompleks – mjesto okupljanja i pripreme za sportski spektakl.

Identitet i duh izvornog stadiona Maksimir polazište su za koncepciju ovog prijedloga. Tribine su oblikovane kao niz lomljenih ploha koje istodobno nose krov, organiziraju komunikacije i uokviruju ulaze prema gradu i parku. Kompaktna forma gledališta zadržava zatvorenu i intenzivnu atmosferu utakmice, dok procjepi između tribina otvaraju stadion prema okolnoj šumi i javnim prostorima. U širem obuhvatu atletski stadion, sportske dvorane i prometni sadržaji postavljeni su kao autonomni volumeni unutar kontinuiranog šumskog pejzaža koji povezuje park Maksimir i Borongaj.

Stadion predstavlja značajan doprinos tipologiji suvremene komercijalne arene. Prijedlog inventivno reinterpretira izvorne kvalitete Turinina stadiona: lakoću lebdećih ploča, autonomiju tribina, monumentalnost konstrukcije i presudnu ulogu praznina. Četiri naizgled odvojena volumena tvore plastičnu, gotovo suprematističku kompoziciju naslaganih horizontalnih i kosih elemenata. Odnos konstrukcije, pejzaža i prostora između njih stvara snažnu, zagonetnu i prepoznatljivu siluetu, sposobnu postati novom ikoničkom figurom ovog dijela grada bez oslanjanja na konvencionalni formalni spektakl.

Fragmentacija vanjskog volumena ne umanjuje intenzitet unutarnjeg doživljaja. Forma stadiona zamišljena je kao kompaktan kondenzator kolektiva, uspostavljajući neposredan odnos između gledatelja i terena. Nogomet se interpretira kao kolektivni ritual, a stadion doživljava kao mjesto pripadnosti. Autonomna artikulacija sjeverne tribine čuva identitet legendarnog Sjevera i dodatno pojačava atmosferu utakmice. Jasna hijerarhija armiranobetonskih tribina i laganog čeličnog krova daje projektu istodobno sirov, robustan i lagan karakter. Ponavljanje, prefabrikacija i višestruke uloge dodijeljene primarnim elementima upućuju na racionalnu, ekonomičnu i izvedivu strukturu, minimalnog otiska i maksimalnog prostornog učinka.

Krajobrazni koncept uvjerljivo povezuje javni prostor, sportske programe i ekološku strukturu Maksimira. Kontrast između velikih trgova i sekvenci šumskog pejzaža uspostavlja jasan raspon od masovnih događanja do svakodnevne rekreacije. Otvorenost kompleksa, propusnost prizemne razine te sustav čistina, kišnih vrtova i pješačkih veza daju prijedlogu snažan javni karakter i omogućuju njegovo korištenje i izvan dana utakmica. Projekt nudi specifičan i ambiciozan odgovor na genius loci te predstavlja relevantan novi doprinos arhitekturi sporta.

Novi stadion, projektiran uz snažnu referencu na povijesnu strukturu, oblikuje jedinstven i specifičan prijedlog – ikonički gradski reper.